Godine 1949. Arnold Hoyer htio je skrenuti pažnju na dugu obiteljsku tradiciju u izradi instrumenata i prvi je put naveo godinu osnutka tvrtke 1874., koja se odtada drži. Tako je mogao i svečano obilježiti sedamdeset i pet godina poslovanja. Tim datumom jasno se pozivao na djeda Franza Hoyera. Iz današnje perspektive više se ne može potpuno rekonstruirati zašto se nije pozvao i na pradjeda, koji je dokazano osnovao trgovinu glazbenim instrumentima usmjerenu na gudačke instrumente i predenje žica već 1838., dok je samostalna radionica trzalačkih instrumenata njegova oca Josefa Hoyera počela 1894. Budući da je gitara stajala u središtu Arnoldova rada, vjerojatno je 1874. oznaka Franzova uvođenja gitara u asortiman tvrtke. Za Arnolda Hoyera s novoosnovanom bavarskom tvrtkom to je bio odlučujući trenutak. Tako je 1874. postala ključna godina za Hoyer Guitars — zaključak koji sugerira i samopredstavljanje tvrtke u Schönbachskom Heimatbuchu iz 1969.

Oko prijelaza stoljeća njegova je tvrtka trgovala kao „J. F. Hoyer’s Sons“. Izravni je prethodnik „Hoyer Guitars“. Osnivači su bili pradjed Arnolda Hoyera Johann Josef Hoyer (1815.–1876.) i njegov brat. Johann Josef bio je školovani graditelj violina. Uskoro je proizvodnji violina dodao predenje žica i napokon otvorio široku trgovinu glazbenim instrumentima. Bio je prvi u izravnoj obiteljskoj liniji koji se posvetio izradi instrumenata; preci su mu bili krznari, bačvari i mlinari.

Nakon dvojice braće tvrtku je nastavio Franz Hoyer (1842.–1878.), sin Johanna Josefa. Franz je bio predilac žica i trgovac instrumentima. U Trstu 1871. instrumenti iz njegove kuće nagrađeni su na „Esposizione Agricolo-Industriale e di Belle Arti“. Sedamdesetih godina 19. stoljeća uspio je u Schönbachu na Falkenauer Straße (br. 316) sagraditi impozantnu stambenu i poslovnu kuću, koja je ostala sjedište tvrtke do protjerivanja iz Schönbacha nakon Drugog svjetskog rata. Franz je umro 1878. u dobi od samo 36 godina. Supruga mu Elisabeth Hoyer (1842.–1920.), rođ. Mettal, vodila je tvrtku dok kći Rosalia Anna (r. 1867.) i sin Josef (r. 1870.) nisu ušli i kasnije je preuzeli. Rosalia se 1890. udala za graslitzkog trgovca Josefa Wohlraba. Sredinom 1890-ih tvrtka je podijeljena među braćom i sestrama. Rosalia i Josef Wohlrab postupno su premjestili trgovinu u Graslitz, gdje je nastavljena do 1945. (potonje kao „J. F. Hoyer’s Grandsons“), dok je Josef Hoyer ostao u roditeljskom posjedu u Schönbachu i usredotočio se na proizvodnju trzalačkih instrumenata.

Josef Hoyer bio je prvi izrađivač trzalačkih instrumenata u obitelji — nemiran, trgovački spretan i inovativan. Već 1896. imao je vlastiti štand na sjevernočeškoj trgovinskoj izložbi u Hohenelbeu (danas Vrchlabí). Njegova je radionica tamo nagrađena zlatnom medaljom. Godinu kasnije u Bodenbachu (danas Podmokly) primio je srebrnu medalju.

Vrlo malo schönbachskih majstora poduzimalo je naporan put izlaganja. Josef tražio je izravan kontakt s kupcima. Već 1890-ih tiskao je vlastite kataloge. Godine 1897. u promidžbenoj brošuri Schönbacha pojavio se zapažen cjelostanični oglas na četiri jezika: njemačkom, engleskom, francuskom i talijanskom.

Godine 1900. Josef je otvorio novo poglavlje kada se 20. studenoga oženio Marie Mayer. Šestero djece doživjelo je punoljetnost. Tri sina postala su izrađivači trzalačkih instrumenata: Arnold (r. 1905.), Rudolf (r. 1906.) i Roman (r. 1912.). Kako se moda okrenula protiv citre, Josef se usredotočio na mandoline i sve više na gitare. Njegovo je zaglavlje sada koristilo „majstorska radionica“, navodeći kao specijalitete zračno-rezonantne citre, majstorske gitare i mandoline umjetničke kvalitete.

Josef ništa nije prepuštao slučaju pri odabiru tonskog drva; prije Prvog svjetskog rata kupovao ga je sam u Karpatima i Alpama. Godine 1913. patentirao je razvoj u Njemačkoj. Na njemačko-češkoj regionalnoj izložbi u Komotauu (danas Chomutov) 1913. ponovno je nagrađen zlatnom medaljom.

Prva polovica 1920-ih bila je vrijeme uspona za Schönbach. Godine 1927., kao izraz ponovno stečenog samopouzdanja, grad je u središtu podigao vlastiti spomenik graditeljima violina.

Josef je oživio i proširio radionicu. Godine 1926. oglašavao se u bečkom „Zeitschrift für die Gitarre“ za majstorsku radionicu gitara i citri. Vjerojatno je podigao obiteljsku kuću na Falkenauer Straße 316 za kat i za proizvodnju koristio i susjedni br. 385.

Sinovi Arnold (r. 1905.), Rudolf (r. 1906.) i Roman (r. 1912.) ulazili su u tvrtku redom. Arnold je formalno bio šegrt najkasnije od 1919. Josefov ugled bio je takav da su mnogi tražili školovanje kod njega. Prva fotografija Hoyerove radionice iz sredine 1920-ih prikazuje osam osoba.

Cijeli „schönbachski sustav“ podjele rada i specijalizacije trebalo je transplantirati. Napori za zatvoreno naselje u Tennenloheu isprva su propali; München je naredio Garmisch-Partenkirchen i Mittenwald. Tvrtke već nastanjene oko Erlangena — ne najmanje Arnold Hoyer — odbile su se ponovno seliti.

Tek uporna obnova i novoizabrani 1948. okružni upravitelj Erlangena Hönekopp okupili su grupe u okrugu. Od listopada 1949. u Bubenreuthu se diže „naselje graditelja violina“.

Arnold se nakon 1949. nije preselio u Bubenreuth; ostao je u Tennenloheu. Do 1947. kupio je veći plac i godinu kasnije sagradio kuću. Značajno je da je ubrzo nakon monetarne reforme izdao katalog smatran prvim u struci u poratnom razdoblju. Naslovnica je pokazala što je razumio: archtope.

Nakon rane smrti Arnolda Hoyera sin Walter Hoyer (1938.–2026.) preuzeo je upravljanje 1967. Modernizirao je proizvodnju prema visokokvalitetnim western i električnim gitarama. Godine 1966. položio je majstorski ispit. Pod njegovim vodstvom nastali su modeli serije „HG“ i neobični „Foldaxe“ sa sklopivim vratom.

U teškim gospodarskim vremenima 1976. morao je biti podnesen stečaj unatoč kultnom statusu marke. Proizvodnja je još nekoliko godina nastavljena u Erlangenu Thalermühle dok napokon nije prestala 1987.

Nakon kraja 1980-ih prava na žig prvo su bila kod njemačkog glazbenog veletrgovca, a kasnije kod privatnog vlasnika u Njemačkoj. Od 2009. povijesna marka pripada Martinu Ritteru, Singapore, koji radi na pažljivom, dugoročnom oživljavanju.

Desetljećima su Hoyerovi instrumenti nalazili put do profesionalnih glazbenika, kolekcionara i poznatih scenskih i studijskih produkcija. Povijesni instrumenti Hoyer i danas uživaju poseban ugled među poznavateljima, kolekcionarima i sviračima. Na tome gradimo.